Dugo i naporno s gejzirima šarma

Ako niste znali, izbor za Pjesmu Eurovizije unatoč pandemiji koronavirusa održan je i ove godine. Ne, na ovogodišnjoj završnici Eurosonga, koja je priređena u Edinburghu sredinom svibnja, nije nas predstavljao Damir Kedžo s pjesmom Divlji vjetre, ali naši predstavnici ostvarili su solidan uspjeh, u konačnom se poretku našavši među trećinom najboljih. Dakako, čitavo natjecanje od sama je početka i ovaj put bilo parada kiča i neukusa, no čak i manje pozorni pratitelji manifestacije koja se ove godine održala 65. put, te na kojoj je sudjelovala i prošlogodišnja pobjednica, izraelska pjevačica Netta, znaju da je tomu tako već dugi niz godina, i da veća količina ekstravagancije, treša, lošeg ukusa i kiča, odnosno pretjerivanja svake vrste, redovito jamči uspjeh. Čini se da su i ovogodišnji hrvatski predstavnici to shvatili, jer su nam žiriji iz nekoliko država dali prilično visoke ocjene, a lekciju su na vrijeme naučili i predstavnici Islanda, glazbenici Lars Eriksson i njegova „zacijelo ne sestra“ Sigrit Ericksdottir, jedini članovi benda Fire Saga.

Will Ferrell i Rachel McAdams

Pjesma Eurovizije o kojoj je riječ je ona iz naslova romantične glazbene komedije Eurosong: Priča o bendu Fire Saga redatelja Davida Dobkina (Šangajski vitezovi, Lovci na djeveruše) i, što je za konačni rezultat mnogo važnije, suscenarista i glavnog glumca Willa Ferrella (Voditelj uzvraća udarac, Ledom do slave, Murjaci s klupe). Posrijedi je tipičan Dobkinov i Ferrellov projekt, prizemna i tek povremeno duhovita komedija s ponešto moronskog humora i dosta čak i solidne pop-glazbe, djelo čije konačne ocjene popravljaju prilično raspoložen autoironičan nastup Rachel McAdams (Noćni let, Sherlock Holmes, za Oscar nominirana sporedna uloga u faction-drami Spotlight) u glavnoj ženskoj i Piercea Brosnana u važnoj sporednoj ulozi, a ozbiljno umanjuje već notorno nametljiv i bučan nastup samog Ferrella. Film je realiziran u suprodukciji Europske radiodifuzijske unije (EBU), čija je najpoznatija djelatnost upravo organizacija Eurosonga, pa je s jedne strane zanimljivo da sam EBU (inteligentno) ismijava i parodira svoj najpopularniji proizvod koji je, kako se komentira u filmu, na globalnoj razini „popularniji i od Super Bowla“ a s druge strane da to ismijavanje i parodiranje funkcionira kao šarmantna i gledljiva reklama za Eurosong.

Ismijavanje je benigno i afirmativno, u smislu da se s pozitivnim predznakom naglašavaju raznolikost, ekstravagantnost i ekscentričnost sudionika, koji naposljetku svi bivaju pozitivci, iako se neki u zbivanja uvode kao sugerirani negativci, ili barem ne-pozitivci.

U takvu je kontekstu razumljivo i što se u pozitivnom svjetlu prikazuju i sav scenski kič i neukus, kao neizbježne glazbene, scenografske i kostimografske sastavnice događaja, baš kao i golemi egoizmi i ambicije sudionika, među kojima se skromnošću i naivnošću dakako izdvajaju protagonisti. U naglašeno i tendenciozno karikaturalnim interpretacijama Ferrella i Rachel McAdams, što je kod nje prihvatljivo, a kod njega ne, Lars i Sigrit su formalno, no „zacijelo ne i uistinu“ brat i sestra, jer je njihov otac (Brosnan) u mladosti bio pustopašan. Nezreli i infantilni Lars Pjesmom Eurovizije postao je opsjednut kao klinac, nakon pobjede Abbe 1974, a ta opsjednutost ne popušta ni gotovo pola stoljeća kasnije. Sigrit je u njega zaljubljena, no on to ne vidi, a ne shvaća ni da ga ona u svim nerealnim ambicijama i planovima slijedi ponajprije zbog zaljubljenosti. Njih dvoje deklarativno su simpatični gubitnici (opet ona jest simpatična, ali on nije), odveć stari „klinci“ koji naposljetku neće doživjeti priželjkivani uspjeh, ali će nakon dosta nategnutih i neuvjerljivih peripetija u pozitivnom svjetlu predstaviti i svoju glazbu i Island, što je barem podjednako bitno. Taj kontekst Islanda, sa slikovitim ljudima i njihovim specifičnim ukusom, baš kao i s atraktivnim islandskim lokacijama, najzabavniji je i najšarmantniji segment narativno pravocrtna i dramaturški kaotična filma.